Vezbe za ego
Kad izadje Mesec, kad zapalis cigaretu posle vecere s nogu, kad na brzinu zavrsis razgovor i ugasis zvono na mobilnom telefonu, uhvati kamerom vrh nekog brda i nocno nebo. Kameru dobro ususkaj u neki zbun, u ovoj zemlji stvari nestaju nepodnosljivom lakocom, osiguraj samo da kakav list ne prekrije objektiv. Daj nalog svom racunaru da te podseti da u najgluvlje doba noci promenis kasetu. Navuci na brzinu farmerke, crnu rolku i jaknu, kreci se ka kameri laganim korakom, u ovoj zemlji, doduse, svi spavaju posle Dnevnika, ali ima dezurnih, vole da gledaju kroz prozor, jos od pedeset i neke, ljuljajuci se u fotelji koja skripi. Promeni kasetu, uzivaj u zvuku koji pravi plastika uredjaja. Proveri bateriju. Ujutru, prikljuci kameru na tv, trudi se da trenutak kad stavljas dzek u tv bude u krupnom kadru u tvojoj svesti, ponovi to vise puta ako krupni kadar ne uspe, ili ako samo jos malo zelis da uzivas u srebrnoj boji koja nestaje u toj rupi. Pusti play. Ubrzano. Gledaj na velikom ekranu pomeranje zvezda. Tako je jasno i ocigledno. Ako brzina nije dovoljna, pritisni fast forward zajedno sa play. Jasno i ocigledno, Sve teku u jednom pravcu. Od horizonta, preko vrha brda, negde iza tvoje glave. Onda nateraj svoj mozak da promeni percepciju. Da shvati da je snimljeno pomeranje rezultat rotacije Zemlje. Obzirom na tvoju mizernu nanomilimetarsku velicinu u odnosu na galaksiju u kojoj zivis, ti ne mozes da uocis pomeranje zvezda. Za tebe one stoje. Ovo je samo rotacija Zemlje. Samo rotacija Zemlje. I u toj sekundi, dok tvoj racio pobedjuje egoizam, egoizam ljudskog bica, egocentrizam, geocentrizam, heliocentrizam, zaustavi kadar. U ovoj sekundi si najodvojeniji od svoje stvarnosti, najmanji, najrelativniji, imas utisak da shvatas svu snagu pojma «eon», da shvatas besmislenu velicinu prostora, da shvatas njegovu prazninu i mrvice materije koje po njemu tu i tamo svetle, od koje se ti, milimikron, razlikujes samo po tome sto si nekim spletom okolnosti ziv.
Sunce i Zemlja su se svega pet puta okrenuli oko centra ove Galaksije, ne, ne od tvog rodjenja, vec od stvaranja prvih zivih organizama, nekakvih algi, koje su zivele u prvobitnoj vodi. Svega pet puta. U odnosu na sveukupno, kosmicko vreme, od stvaranja ljudskog roda do Tebe, nije prosla ni sekunda, nije proslo nista, ili je to sto je proslo neizmerivo.
Ne hodas ti tlom, vec te magnet, koji nekom cudnom igrom slucaja, stvara zgusnuta materija, drzi prilepljenog za sebe poklanjajuci ti pojmove «gore» i «dole» kao nusproizvod tog stanja prirode..
Ne jedes jabuku jer je lepa, nego je jedes zato sto zivo moze da opstane samo jeduci drugo zivo.
Prvo je stvoreno sve, zgusnjavajuci se, i rasplinjuci, cudne igre hemije, gasova, toplote, onoga sto mi zovemo elementi. Ti si se pojavio kao potpuno nebitna posledica. Kao srecan splet okolnosti na ohladjenom kamenu koji greje obliznji vreli gas. U nekoj sekundi, nekakva komplementarnost, trenutak dodira zakona verovatnoce i neverovatnoce.
Bice ti kristalno jasno da je svaki genije od Njutna do Ajnstajna sem inteligencije i neke veze s Izvorom, imao stravicnu snagu da se uzdigne iznad ega, datim rodjenjem, datim pripadnoscu ljudskoj vrsti, i da shvati ocigledne stvari, ocigledne uzrocno posledicne veze.
Cena za to je ponovno trazenje smisla.
Zvezde su sibale ekranom dok je kadar u svesti bio zaustavljen. Onda trzaj od pojave velike senke. Nesto crno, veliko, prekrilo je ekran. Zatim je zlatnozuta tecnost sakrila pola Mlecnog puta. Kad je galaksija ponovo zasvetlela u punom sjaju, zaculo se krckanje, okretanje. Pas je njusnuo objektiv. Jos jednom. Onda lagani skok preko neke osusene grane i nezainteresovani kas u noc.